Inovativne socijalne usluge

Projekt financiran sredstvima EU.
Ove web stranice izrađene su uz pomoć Europske unije. Njihov sadržaj isključiva je odgovornost Udruge za rad s mladima Breza i ne odražava nužno gledišta Europske unije.
Nositelj projekta:
Partneri u projektu:
Suradnik u projektu:

Centar za socijalnu skrb Osijek
Ugovorno tijelo:

sudjelovanje u međunarodnim mrežama:

www.donauwandel.eu
www.solidar.org

STRATEGIJA RAZVOJA SUSTAVA SOCIJALNE SKRBI U REPUBLICI HRVATSKOJ 2011. - 2016.

Strategija razvoja sustava socijalne skrbi donosi se u vremenu gospodarske krize koja je utjecala na usmjeravanje većih napora u preispitavanje strateškog pristupa u području socijalne skrbi, odnosno preispitavanje postojećih socijalnih programa i pripremu reformi unutar sustava. Kao i u mnogim europskim zemljama, jedna od mogućih posljedica gospodarske krize može biti i osporavanje socijalnih prava, a ova strategija predstavlja napore Vlade Republike Hrvatske u boljem ciljanju mjera sustava socijalne skrbi kako bi se postiglo osiguranje minimalnog životnog standarda najugroženijeg dijela stanovništva, te primjereno zadovoljavanje potreba socijalno osjetljivih skupina. Socijalna prava podrazumijevaju socijalnu solidarnost, odnosno pravo građana na korištenje civilizacijskih stečevina društva u kojem žive, a ubrajaju se u skup ljudskih prava kojem pripadaju i građanska i politička prava. Socijalna prava ne proistječu samo iz Ustava i zakona, nego se ona također kreiraju i implementiraju putem socijalnih programa i aktivnosti raznih sudionika (tijela državne uprave, lokalnih zajednica, organizacija civilnog društva). Ostvarivanje socijalnih prava uključuje brojne aktivnosti u prikupljanju sredstava, financiranju i organizaciji socijalnih službi. Upravo je stoga važan pristup socijalnim pravima. Socijalna sigurnost, čiji su temelj socijalna prava, otvara mogućnost da ljudi budu aktivni i suoče se s rizicima svog djelovanja, što pozitivno utječe na socijalnu klimu, poduzetništvo, te ukupni društveni razvoj. Takvu su razvojnu ulogu socijalnih prava prepoznale Europska unija i Vijeće Europe.

Ustavom Republike Hrvatske određeno je da je Hrvatska socijalna država, te da "starim, nemoćnim i drugim zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim građanima Republike osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba" (članak 57. Ustava).

Socijalnu politiku u Hrvatskoj provodi Vlada Republike Hrvatske s osnovnim ciljem poboljšanja položaja najugroženijeg dijela stanovništva, pri čemu se osobit prioritet daje otklanjanju i suzbijanju siromaštva i socijalne isključenosti stvaranjem uvjeta za gospodarski rast i razvoj, aktivnu politiku zapošljavanja i razvoja ljudskih resursa. U provedbi socijalne politike značajna je uloga različitih tijela državne uprave, posebice Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, znanstvenih i stručnih institucija, organizacija civilnog društva, socijalnih partnera i drugih.
Socijalna je skrb javna djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku kojom se osiguravaju i ostvaruju mjere i programi namijenjeni socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim ili obiteljskih okolnostima. Takve mjere uključuju prevenciju, promicanje promjena, pomoć i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, s ciljem unapređenja kvalitete života, borbe protiv socijalne isključenosti i diskriminacije, osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, njihovog aktivnog uključivanja u društvo, te jačanja socijalne kohezije.

Sustav socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj obilježen je promjenama i pomacima prema aktivnoj socijalnoj državi, pri čemu je potrebno isticati i podupirati socijalnu koheziju, te pomoći i zaštititi ranjive članove zajednice, u partnerstvu sa svim pružateljima socijalnih usluga.
Prvi su napori u pravcu razvoja sustava socijalne skrbi učinjeni provedbom Projekta razvoja sustava socijalne skrbi financiranog sredstvima Svjetske Banke, te potpisivanjem Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju.
Projekt razvoja sustava socijalne skrbi provodio se u razdoblju od 2006. do 2009. godine s ciljem modernizacije sustava i njegova daljnjeg usklađivanja s kriterijima i standardima važećim u zemljama Europske unije. Projekt je uključivao provedbu aktivnosti radi poboljšanja u pružanju socijalnih usluga putem razvoja socijalnih programa i nove organizacije rada u centrima za socijalnu skrb, osnaživanja informacijskog i upravljačkog sustava socijalne skrbi, te poboljšanja infrastrukture u ustanovama socijalne skrbi u svrhu podizanja kvalitete življenja korisnika.

Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju (engl. Joint Inclusion Memorandum-JIM) u ožujku 2007. godine potpisale su Vlada Republike Hrvatske i Europska komisija. Ovaj dokument prikazuje glavne izazove koji se odnose na rješavanje siromaštva i socijalne isključenosti, predstavlja glavne političke mjere koje će Hrvatska poduzeti radi implementacije zajedničkih ciljeva Europske unije u nacionalne politike, te identificira ključna pitanja za buduće praćenje i preispitivanje politike. U izradi dokumenta sudjelovali su predstavnici državnih tijela, akademske zajednice, civilnog sektora, ustanova socijalne skrbi, socijalnih partnera, te lokalne i područne (regionalne) samouprave. Nakon potpisivanja Memoranduma, Republika Hrvatska izradila je nacionalne provedbene planove o socijalnom uključivanju, o čijem izvršavanju svake godine izvješćuje Europsku komisiju koja prati i vrednuje napredak u provedbi mjera propisanih spomenutim planovima.
Strategija razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj u središte stavlja borbu protiv siromaštva i socijane isključenosti određivanjem prioriteta i mjera za njihovo suzbijanje. Socijalnu isključenost treba razumjeti kao razmjerno trajnu, višestruko uvjetovanu i višedimenzionalnu depriviranost (prikraćenost) pojedinca (Matković, Štulhofer, Istraživanja socijalne isključenosti – empirijska analiza socijalne isključenosti u Starc, Ofak, Šabić, S. /ur./ Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost, 2006). Kod razmatranja socijalne isključenosti, ističe se povezanost distribucije resursa u društvu s povezanosti pojedinaca u socijalne mreže: što je nepovoljnija distribucijska situacija (mala primanja, niži standard života, lošiji stambeni uvjeti), pojedinci će češće imati prekinute socijalne veze, slabiju političku participaciju i druge simptome nematerijalne deprivacije (Šućur, Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija, 2004). Iako se siromaštvo ne poistovjećuje sa socijalnom isključenosti, ono se najčešće smatra jednim njegovim oblikom. U promicanju socijalnog uključivanja potrebno je osigurati: sigurnost zaposlenja; pristup uslugama; povezanost s obitelji, prijateljima, radom, osobnim interesima i lokalnom zajednicom. Osim toga, potrebno je osnažiti pojedince za suočavanje i prevladavanje osobnih kriza, te im omogućiti priliku za iskazivanje potreba.

U procesu pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, u Strategiji se stavlja poseban naglasak na smjernice Europske unije u području socijalnog uključivanja.
Europska unija preporučuje poštivanje deset ključnih načela kako bi se podržala politika socijalne uključenosti (Vijeće Europske Unije, 15/223/01). 1. Supsidijarnost: mjere politike i usluge međusobno će postati bolje povezane ako se razvijaju i pružaju u što neposrednijoj blizini ljudi kojima su namijenjene. 2. Holistički pristup: mjere socijalne politike moraju se razviti, a usluge pružiti na cjelovit način koji poštuje sveukupne potrebe ljudi bez različitih ograničenja koja proizlaze iz organizacijske prirode. 3. Transparentnost i odgovornost: korisnicima socijalnih naknada i usluga mora se jamčiti transparentnost i jasno donošenje odluka, te moraju postojati jasno definirane procedure za odbijanje zahtjeva, kao i za žalbe na donesenu odluku (npr. pučki pravobranitelj, povelja o pravima itd.). 4. Primjerene usluge korisnicima: ako su usluge otvorene prirode, pristupačne, fleksibilne i odgovaraju potrebama njihovih korisnika, stvorit će se bolji uvjeti za socijalnu uključenost. 5. Djelotvornost: usluge koje promoviraju uključenost bez odlaganja se pružaju prema potrebama korisnika, i to bez nepotrebne birokracije, a naglasak je na njihovom pravodobnom pružanju i isplativosti. 6. Solidarnost i partnerstvo: mjere politike i usluge čiji je cilj socijalna uključenost promoviraju solidarnost i povezanost u društvu, jačaju partnerstvo i odgovornost svih interesnih skupina. 7. Dostojanstvo i ljudska prava: mjere politike i usluge čiji je cilj socijalna uključenost prepoznaju i podržavaju ljudsko dostojanstvo i osnovna ljudska prava za sve, putem primjene načela jednakosti i odbijanja diskriminacije. 8. Sudjelovanje: mjere politike i usluge čiji je cilj socijalna uključenost planiraju se, pružaju i kontroliraju (ispituju) uz sudjelovanje onih kojima prijeti siromaštvo i socijalna isključenost. 9. Osobni razvoj: mjere politike i usluge čiji je cilj socijalna uključenost nastoje smanjiti ljudsku ovisnost, poduprijeti razvoj samostalnog djelovanja i ojačati autonomiju, kako bi se stvorili uvjeti za osobni napredak i razvoj. 10. Trajno poboljšanje i održivost: mjere politike i usluge mogu bolje podržati uključenost, a njihov utjecaj može biti trajniji, budući da je sve jača tendencija među zemljama članicama da provjeravaju i prate rezultate mjera politike i pružanje usluga, te da se konzultiraju i uzimaju u obzir mišljenja korisnika.

Osim već spomenutih smjernica o kojima se vodilo računa u izradi Strategije, ona se naslanja na niz međunarodnih i nacionalnih strateških dokumenata, te smjernica Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju i nacionalnih provedbenih planova za socijalno uključivanje za razdoblja 2007. - 2008. i 2009. - 2010., Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, Nacionalnog plana aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012., Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2006. do 2011. godine, Nacionalnog programa za mlade 2009.-2013., Nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe droga 2006.-2012., Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje 2007.-2012., Nacionalne obiteljske politike, Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova 2006.-2010., Nacionalnog programa za Rome/Akcijskog plana desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015., Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja Ujedinjenih naroda, Standardnih minimalnih pravila Ujedinjenih naroda za alternativne kaznene mjere (Tokijska pravila iz 1990. godine), Nacionalne strategije za prevenciju poremećaja u ponašanju od 2009. do 2012., kao i godišnjih nacionalnih planova za pristupanje Europskoj uniji (NPPEU) i drugih strateških dokumenata, te obveza preuzetih Europskom socijalnom poveljom.
Strategija uključuje opis sustava socijalne skrbi, prioritete razvoja sustava socijalne skrbi, te mjere koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili ciljevi Strategije, uz nositelje i rokove provedbe pojedinih mjera.